POVRATNIČKA PRIČA JE ISTA BEZ OBZIRA NA VJERU I NACIJU

Život povratnika u srebrenička sela Kutuzero i Bijelo polje je težak. Kada bi dobili bar malo pomoći, stalno zaposlenje i zdravstvenu zaštitu, povratnički život bi bio dosta lakši. Za normalan život im treba tako malo.

Na putu do srebreničkog sela Kutuzero, do kojeg se dolazi lošim šumskim putem, susrećemo jednog od četvorice braće Ajšića koji su se vratili na svoje. Halil Ajšić posjeduje stado od 200 ovaca i koza.

Na pitanje može li se od toga živjeti on kaže: „Može. Ponekad me zovnu da idem sjeći šumu. Tako zaradim još neku dnevnicu. Drugih prihoda nema, a imam ženu i dvoje školske djece.

” Halil Ajšić sa svojim stadom U Kutuzero se vratilo desetak porodica. Njih četvorica braće su mlađe osobe: Halil, Ramo, Murat i Muhamed. Niko nema stalnog zaposlenja, a svi imaju porodice. Žive od uzgoja stoke, oskudne poljoprivrede i poneke dnevnice koju zarade sjekući drva za druge. Ne žale se ali kažu da bi lakše bilo kada bi za nekog od njih bilo posla u obližnjem rudniku boksita gdje im je i otac radio. Rudnik je danas privatizovan i vlasnici dovode radnike i iz drugih gradova. „Rade ljudi čak iz Gacka, a za nas nema posla. Dobro bi bilo kada bi smo se tu zaposlili. U ovoj državi ništa nije uređeno. Dok sam ja morao raditi u Sarajevu, Crnoj Gori i Srbiji, ovdje su dovodili radnike iz drugih mjesta. Država ne brine ni o njima ni o nama”, kaže Ramo Ajšić. I on ima suprugu i jedno dijete. „Dobro je dok smo mladi. Povremeno radimo u šumi, oremo kod drugih ljudi, prodamo ovce i tako se živi. Ali mladost prolazi, muke su kad čovjek ostari i ne bude mogao sebi zaraditi za hljeb, a penzije nema. Tada pita starost gdje je bila mladost”, podsjeća Ramo na staru narodnu poslovicu.

Komšije Srbi

U kući Ajšića zatičemo komšije Srbe iz susjednog sela Podravanje. Ratko Šarac je došao da dogovori oranje, a Nada Tomić kaže da je došla komšinici na kafu. Primjećujemo da to nije baš blizu, a Nada kaže: „To su moje dobre komšije, boljih i bližih nemam, ali ih i ne tražim. Ja sam sa njihovim roditeljima uvijek živjela dobro. Nije blizu ali jedni drugima idemo i tako će uvijek biti“, kaže ova penzionerka koja živi sama. Drvena kuća u Kutuzeru Povratnika kao što su Ajšići priličan je broj u selima. Oni koji su vrijedni, hoće raditi, ponekad i naporno, kao Ajšići, žive solidno, ni previše dobro ni previše loše. Na žalost veći broj Ajšićevih vršnjaka traže bolje sutra u većim gradovima ili su već otišli u inostranstvo. U selu je i nekoliko starijih osoba. Hata Hirkić živi sama, a vratila se u selo prije petnaest godina. Na pitanje kako je živjeti sam, odgovara: „Nužda zakon mijenja. Čovjek se na svašta navikne. Imam penziju. Uzgajam malo povrća. Ovdje uspjeva sve samo treba truda i snage, a snage se nema. Još se borim ali kako koja godina sve je teže.”

U Bijelom polju samo dvije porodice Bijelo polje

Silazimo niz brdo u Bijelo polje. Svih deset prijeratnih kuća u nekada lijepom selu su u ruševinama. Samo jedna je nova pored dvije prepoznatljive brvnarice organizacije „Bauern helfen BauernSalzburg“ koja je dosta pomogla Srebreničanima. U jednoj žive Mina i Ramiz Delić. U drugoj je bio Ramizov brat, razbolio se i morao nazad u Federaciju BiH. Kuća je sada prazna. Mina i Ramiz su tu četiri godine od kako je Ramiz, bivši policajac, otišao u penziju. Samo od penzije je teško živjeti pa pokušavaju koristiti svoje imanje. Posadili su maline na površini od jednog dunuma. Imaju 28 grla stoke. Njihova priča je slična onim koje se mogu čuti u gotovo svakom povratničkom selu bez obzira koje vjere i nacije bili njegovi žitelji. „Živimo četiri godine u montažnoj kućici, puše kroz nju, nemamo vode. Prijavljeni smo u Federaciji BiH i na osnovu penzije imamo zdravstveno osiguranje, ali to u RS ne važi i moramo se tamo liječiti. Oboje smo bolesni i doktor nam stalno treba. Trebala bi nam i štala i kuća i mašina da možemo obrađivati zemlju. Niko nam ovdje ne dolazi osim električara da očita struju. Ti si prvi novinar koji je došao da nas vidi kako živimo”, kaže Mina. Ramiz Delić uglavnom potvrđuje sve što je rekla njegova supruga: „Vratio sam se ovdje na svoje da pomalo nešto radim ali nema nikakvih uslova, sve moraš na leđima obezbijediti, niko ništa ne pomaže i na ovakav način teško je ostati i opstati.”
Enida i Džemo Delić su vlasnici jedine obnovljene kuće u selu. „Ovu kuću nam je prošle godine napravilo federalno ministarstvo. Ovdje smo sami. Teško je. Imamo nekoliko ovaca i koza. Penzija je dosta mala. Od toga živimo”.

Hata Hirkić Džemo Delić nastavlja priču: „Podigao sam 5.000 konvertibilnih maraka kredita. Od toga sam za tri hiljade maraka kupio 11 ovaca. Ostatak trošim na hranu i čišćenje imanja. Sada imam oko 70 ovaca i koza. Vjerujte da razmišljam da sve prodam i da se vratim u Federaciju BiH. Nemam štale. Stoku zatvaram u jedan dio srušene kuće. Pokušavao sam konkurisati kod UNDP-a za štalu, odbili su me jer  nemam ovdje izvađenu ličnu kartu.” “Ako je izvadim, djeca tamo (u Federaciji prim. aut.) gube socijalno osiguranje i druga prava. Dovesti ih ovdje u selo ne mogu, jer jedan osnovac, drugi srednjoškolac, nemaju čime svakodnevno odlaziti u školu udaljenu 30 kilometara. Ali, i kad bi mogli nemam ja za to para. Ne znam šta da radim.” Pitamo šta bi mu trebalo da ostane tu? “Trebala bi mi samo štala i neka mašina da mogu obrađivati zemlju. Sve nosim na leđima već četiri godine i više nemam snage.”

Crna statistika ratnog ludila

Mina i Ramiz Delić Ovako priča Džemo i pokazuje nam ruševine kuća. „Ovo je bila kuća Avde Delića, koji je izgubio tri sina. Tu je i kuća Ahme Delića koji je također izgubio tri sina, Šaban Delić izgubio je sina i oca. Ja sam izgubio oca i majku. Brata još nikada nisam pronašao. Medo Krdžić je izgubio sina, Selim Delić je zajedno sa tri sina ukopan u Potočarima. Tu je i moj amidžić Sead Delić. Zatim Osmina dva sina. U Salke Kabilovića sve zatrveno, nema nikoga. Nema nikog muškog da se vrati. Prosiječno iz svake kuće po troje je stradalo”, kazuje Džemo crnu statistiku. Priča o povratku u BiH ni 22 godine od kraja rata nije završena.

Marinko Sekulić/DW